MALO JE NEDOSTAJALO – knjiga kojoj je “malo više” nedostajalo

Liane Moriarty

2.5/5

Mozaik knjiga

Otkad sam pročitala „Suprugovu tajnu“ Liane Moriarty je odmah skočila na sam vrh mojih najdražih autora. Obožavam njene priče i njen stil pisanja, i uvijek ju svima preporučujem. Ono što mi se kod nje najviše sviđa je to što ju ne mogu svrstati u nijedan žanr. Prkosi kalupima. Međutim, ova knjiga mi je definitivno njena najlošija koju sam pročitala. Neću lagati, knjiga me je razočarala.

Priča počinje jednim običnim roštiljem u jednom običnom susjedstvu. Clementine i Sam pozvani su na druženje kod svojih dobrih prijatelja Erike i Olivera, međutim planove im poremeti Erikin susjed Vid koji ih je sve pozvao na roštilj kod sebe doma, gdje će ih on ugostiti sa svojom prezgodnom suprugom Tiffany. Ono što je trebao biti običan dan pretvorilo se u traumatičan događaj za sve uključene. Nakon tog dana svi su prožeti krivnjom, brakovi se počinju klimati, prijateljstva raspadati, i svi samo žele zaboraviti da se taj dan ikada i dogodio.

Zvuči napeto, zar ne? Meni je premisa bila iznimno zanimljiva, i Liane je kraljica u pretvaranju naoko običnih događaja u nešto nesvakodnevno i stvaranja nevjerojatnih zapleta. Od onog običnog napravi dramu i pripovijeda o našim svakodnevnim životima. I iako je to pokušala učiniti i ovdje, mogu reći da nije uspjela.

Kao prvo, knjiga je preduga. Mogla je biti kraća za barem 100 – 150 stranica, i iako ne znam koliko bi to popravilo priču, sigurno bi pomoglo.

Kao drugo, likovi su mi bili iritantni. Gotovo svaki od njih. Mislim da mi je najdraža bila Dakota, kći od Tiffany i Vida, koja je samo htjela na miru čitati svoje knjige.

I kao treće, sam taj famozni događaj koji je sve toliko istraumatizirao i koji je centar cijele priče na kraju uopće nije bio toliko nevjerojatan. Oni koji su čitali znaju o čemu pričam, i ne pokušavam umanjiti tragediju nečeg takvog, vjerujem da pogodi čovjeka, ali ovdje kao središnja točka zapleta jednostavno nije funkcioniralo. Autorica je lijepo gradila napetost do velikog otkrića, ali možda čak i previše, jer jednom kad se otkrije, ostala mi je samo misao: „Zar je to to? Zbilja?“

“No one warned you that having children reduced you right down to some smaller, rudimentary, primitive version of yourself, where your talents and your education and your achievements meant nothing.”

Kao plus knjige mogu istaknuti zanimljiv problem o kojemu nisam puno čitala u knjigama, a to je problem hoardanja, odnosno patološkog skupljanja stvari, i način na koji to utječe na obitelj i prijatelje onog koji ima takav problem. To je bilo nešto novo za mene. I bio mi je zanimljiv pristup dugogodišnjem ženskom prijateljstvu koje je ovdje prikazano u jednom drugom svjetlu. Dok inače čitamo o pozitivnim stranama prijateljstva i koliko žene jednoj drugoj mogu biti potpora, ovdje se radilo o tome koliko jedno prijateljstvo može biti teret, i koliko smo robovi nekih navika, toliko da bismo se radije družili s nekim koga znamo cijeli život, nego da priznamo da to možda i nije ono što je najbolje za nas. Autorica govori o tom nekom toksičnom prijateljstvu, koje nam više škodi nego što nam donosi koristi, ali se ne možemo prisiliti da ga sasječemo. Vjerujem da su se mnogi susreli s tako nečim ili se još uvijek susreću.

Sve u svemu, jedna lošija knjiga me neće odvratiti od toga da i dalje čitam ovu autoricu, pogotovo jer nam je stigao prijevod još jedne njene knjige i veselim se tome. I dalje ću ju preporučivati svima, uz jednu malo napomenu, a to je da ovu knjigu slobodno mogu svi preskočiti.

S engleskog prevela Ira Martinović